Godar za svakog - Marka Žvaka
Nouvelle Vague (režija - Richard Linklater, uloge - Guillaume Marbeck, Zoey Deutch, Aubry Dullin, Adrien Rouyard, Bruno Dreyfurst, Antoine Besson, Matthieu Penchinat, Jodie Ruth-Forest i drugi, Francuska/SAD 2025, trajanje - sat i 46 minuta)

Postoji problem sa Godarom u ovom vremenu u kome živimo; s jedne strane, niko normalan ne osporava Godara, njeogov ogroman značaj za za istoriju filma, njegov impozantan rediteljski opus (138 filmova, veli imdb) i sve što je pisao za Cahiers du cinema i šire; s druge strane, što se neke šire publike tiče, Godar je, pomalo, postao neka dosadna istorijska činjenica kojom štreberi poput mene smaraju prijatelje i poznanike dok ovi razmišljaju o bindžovanju neke serije na Netfliksu. Da premosti ovaj jaz potrudio se jedan drugi štreber – Richard Linklater; Nouvelle Vague je film o snimanju filma Do poslednjeg daha, o vremenima francuskog Novog talasa, o Godaru koji je, u tom trenutku osećao da je zakasnio sa svojim prvim dugometražnim filmom, dok su Trifo i Šabrol već bili okićeni kanskom slavom. I može se reći da je Linklater zaista uspeo u svojoj nameri – Nouvelle Vague je film koji je faktografski veoma tačan, mada te fakte o ovom vremenu već znaju gotovo svi; Linklater se još potrudio da snimi film koji će i izgledati kao sam Do poslednjeg daha, koji će filmskim jezikom evocirati ranog Godara. Nouvelle Vague zaista izgleda kao Godarov prvenac. Ono, što je, međutim veći deo uspeha Linklatera je to da je Nouvelle Vague film koji će se svideti i široj publici, koja će, putem ovog filma naći svoju vezu sa Godarom i Novim talasom. I kada, negde pred kraj filma Džin Siberg (odlična Zoey Deutch) pređe palcem preko usne dok snima svoj poslednji kadar u filmu, osetite da vam je zastala knedla u grlu i tragičan kraj Godarovih junaka, ono što, pretpostavljam, su i glumci na setu osetili, osećate i vi; tako zavolite, sve i da niste gledali, Do poslednjeg daha. Plašite se da će nezadovoljna Džin Siberg napustiti snimanje i ako znate da neće; zavolite, na kraju krajeva i samog Godara, koji, svakako nije nikad bio naročito simpatičan lik, narodski rečeno, već ambiciozni i beskompromisni umetnik koji nije mnogo mario da se dopadne ljudima, nego terao svoje čak i tamo gde je to izgledalo nemoguće. Tako je Nouvelle Vague zaista neka spona između vremena Novog talasa i današnje publike. Što se mene tiče, i dalje će najbolji film o Godaru ostati Hazanavičiusov Le Redoutable, ali je i Nouvelle Vague sve u svemu jedna uživancija, koja će sigurno približiti Godara svakom gledaocu, ma kako ovaj bio nespreman na bilo šta drugo osim zabave.
Podržavajte nas iznosom koji sami određujete, na mesečnom nivou: