Prirodni fenomen - Marka Žvaka
Hamnet (režija - Chloe Zhao, uloge - Jessie Buckley, Paul Mescal, Emily Watson, Joe Alwyn, Jacobi Jupe i drugi, Velika Britanija/SAD 2025, trajanje - 2 sata i 5 minuta)
I ako Hamnet nije film po Šekspiru, nego o Šekspiru, on, slično kao Oskarom ovenčani Zaljubljeni Šekspir, se uklapa u šekspirijansko u britanskom filmu i može se reći da glumački, pre svega, on zaista pripada toj vrsti filma. Nekada bi to bilo dovoljno da obavezno gledam ovaj film, danas, međutim, sam se više pribojavao ove tradicije, koja je ponekad davala velike filmove, a mnogo češće osrednje koje zaboravite vrlo brzo. Osim toga, moj odnos prema pozorištu se, sticajem životnih okolnosti, jako promenio u poslednjih četvrt veka. Ipak, ispostavilo se da Hamnet spada u ovu prvu kategoriju izuzetnih filmova; štaviše, Hamnet, u svojoj suštini i jeste film o pozorištu, o pozorištu kao prirodnom fenomenu, i ako pozorište imamo uopšte samo u poslednjih dvadesetak minuta filma. Elem, Chloe Zhao, zajedno sa Maggie O’Farrel autorkom romana Hamnet i koscenaristkinjom filma, je ovde nagazila zlatnu rudu; pošto je izuzetno teško izbeći spojlere, poći ću od najopštijeg nivoa – film je briljantna demonstracija paganskog (u pozitivnom smislu) u pozorištu, filmu i umetnosti uopšte i to na više nivoa. Okrenutost junaka filma prirodi, zaokruženost njihovih života prirodom (film i počinje od toga što Agnes, koju sjajno igra Jessie Buckley već ima ukroćenog sokola; svi glavni događaji u životu junaka se dešavaju ispod ogromnog stabla čiji su i sami koreni veći od ljudi) I to samo stablo, odnosno njegovi koreni, jer samo se oni u filmu vide, istovremeno deluje kao sjajna pozorišna scenografija. Sve, život samog Šekspira i njegove porodice, od samog početka je omeđeno odnosom sa prirodom i razigranim paganskim sujeverjima koja, na jedan tačno pronađen, gotovo magijski način guraju radnju filma napred. Onda, pri kraju filma, imate kadar u kom sam Šekspir postavlja veliku sliku šume kao pozadinu za predstavu Hamleta u svom pozorištu u Stratfordu na Ejvonu. Priča je, u stvari jednostavna – nesrećna majka Agnes uspeva da prevaziđe tugu postajući deo pozorišne publike. Hamnet povezuje vekovne principe čoveka vezanog za prirodu sa pozorištem, dajući im, kroz apsolutno moćno i katarzično finale gotovo isceliteljsku dimenziju. Nije ni čudo što su se kroz vekove razni crkvenjaci zaletali na pozorište – ono je bilo i ostalo deo jedne opšteljudske tradicije koja je starija od hrišćanstva. Nezaobilazan film u ovogodišnjoj produkciji, koji će se, kako kažu, gotovo sigurno naći među nominovanim za Oskara u više kategorija. Bio je u bioskopu muk u sali na kraju filma, onaj pozitivan muk, kad su gledaoci hipnotisani onim što su videli i nadam se da ćete ga slično doživeti.
Podržavajte nas iznosom koji sami određujete, na mesečnom nivou:
