Za mužem po Aziji - Marka Žvaka
Grand Tour (režija - Miguel Gomes, uloge - Goncalo Waddington, Crista Alfaiate, Claudio da Silva, Lang Khe Tran, Jorge Andrade, Joao Pedro Vaz, Joao Pedro Bernard, Teresa Madruga i drugi, Portugal/Italija/Francuska/Nemačka/Japan/Kina 2024, trajanje 2 sata i 9 minuta)
Ovo je zaista prvi put da smo se proslavljeni portugalski reditelj Miguel Gomes i ja našli. Štaviše, ovde me je Gomes prilično pogodio u žicu, i ako, naoko, nije radio u Grand Tour ništa što nije i u ranijim filmovima – film je delimično snimljen u studiju i to tako da kadrovi izgledaju fenomenalno, a sam život u njima, svojstveno Gomesu, ne preterano živo; sve je to kombinovano sa materijalom koji je dokumentarno sniman po raznim azijskim zemljama od Burme do Japana. U filmu postoji određena, namerna nejasnoća kada se radnja filma dešava – neke scene su kao neka period drama, ali se smenjuju sa živim, vibrantnim dokumentarnim snimcima koji su očigledno savremeni. Zašto sve ovo funkcioniše – pa rekao bih zbog vrlo jednostavnog koncepta koji ovde predlaže Gomes; film, nastao po putopisnom romanu Somerseta Moma, prati dvoje glavnih junaka, svakog u jednoj polovini filma. U prvoj polovini gledamo putešestvije britanskog džentlmena Edvarda Abota po Aziji, motivisano samo time što dotični Edvard hoće da pobegne od svoje verenice koju nije video sedam godina i sada se boji da je sretne. Citatima telegrama koje verenica šalje saznajemo da ga ona prati, idući za njim od jedne do druge azijske zemlje. U drugom delu pratimo tu verenicu Moli u njenom očajničkom pokušaju da sustigne verenika i uda se za njega. Ovo sve zvuči čak smešno, ali nije previše; i ako su oba dela stilski slična, sama priča, njeni junaci prave razliku – prvi deo, muški je kao nekakav putopis, a glavni junak prolazi kroz razne zemlje i situacije uspevši da u njima praktično ne učestvuje, sve je kao neki putopis, gde možemo uživati u lepim kadrovima i meditirati dok gledamo materijal gde su snimani razni ljudi po aziji, njihovi običaji i obredi. Drugi deo, ženski deo donosi sa sobom dramu, pitanja života i smrti, iznenandnu emociju tamo gde se činilo da je ne može biti; prilično sam siguran da je ova dinamika između muškog i ženskog dela u stvari ono što ovaj film čini tako savremenim, parabola o ženama koje pokušavaju da spasu život kakvim ga znamo, dok su muškarci strangers in a strange land, odveć van života, pasivni posmatrači izgubljeni u lavirintu društva s kojim, čini se, imaju malo veze. Izuzetan film, što se mene tiče, ako sam ga dobro razumeo. A i ako nisam. 🙂
Podržavajte nas iznosom koji sami određujete, na mesečnom nivou: