Bez katarze - Marka Žvaka
Hard Truths (režija - Mike Lee, uloge - Marianne Jean-Baptiste, Michele Austin, David Webber, Tuwaine Barrett, Ani Nelson, Sophia Brown i drugi, Velika Britanija/Španija 2024, trajanje - sat i 37 minuta)

Marianne Jean-Baptiste je toliko moćna u ovom filmu i ovo je jedna od onih nezaboravnih uloga koje pamtite čitav život. I kada se uzme u obzir da je, pre skoro trideset godina ostvarila svoju najpoznatiju ulogu takođe kod Majka Lija u filmu Secrets & Lies, ovo je jedna od onih rediteljsko-glumačkih saradnji koje ostaju zauvek zapisane u istoriji filma, kao, na primer, Hičkok i Keri Grant, ili Pol Tomas Anderson i Daniel Dej Luis. Ali, o čemu je, zapravo, Lijev najnoviji film Hard Truths? Glavna junakinja Pansy, koju tako nadahnuto igra Marianne Jean-Baptiste je sve vreme puna besa; ulazi u sukob sa svakim ko joj se nađe na putu, urla na muža i sina, ali i na nepoznate slučajne prolaznike na parkingu, žene koje čekaju na red u samoposluzi, doktoke, zubarke….i to je nešto, što ćemo, manje – više, gledati tokom čitavog filma. I ako sve vreme želimo da saznamo šta je u stvari uzrok njenog besa, jedino što uspevamo da saznamo je da ga ni ona sama ne zna, a u istom mraku se nalaze i njeni najbliži. Ovde postoji određeni novitet kada su u pitanju filmovi Majka Lija; ranije, recimo, u All or Nothing imamo određenu vrstu sporazumevanja između bračnog para koji, pritisnut raznim okolnostima uspeva da kroz dijalog, na samom kraju filma, dođe bar do istine da više ne postoji ljubav u njihovom braku. Ovde, i ovo je spojlerčina, ni do samog kraja nećemo saznati razloge besa koji ispoljava Pansy; Li nas je provozao kroz sve aspekte njenog života – muž, sin, sestra i njene ćerke i mi opet možemo samo da nagađamo u čemu je problem, kao uostalom i sva pomenuta familija i rodbina. Čini se da je Li, na samom kraju karijere, kada več ima preko 80 godina došao do spoznaje o odsustvu katarze i da je to, trenutno, neki razlog koji ga gura da snima filmove. I, okreni, obrni, sve mu na kraju izađe na to. Hard Truths je izvanredno glumljen i znalački režiran film, ali to smo mogli i da očekujemo. Dalje od toga, ovaj put ne možemo i možda je to, u suštini način na koji ljudi danas vide sopstvene živote – možda je to samo senka pravog života, koja nas, ljude 21. veka stavlja u poziciju večitog čekanja, čekanja nečega, što će nam objasniti sopstveni smisao, sopstvenu muku na ovoj teškoj planeti. Možda je to naš usud. Ne znam.
Podržavajte nas iznosom koji sami određujete, na mesečnom nivou: