Jedna kuhinja na Tajms Skveru - Marka Žvaka
La cocina (režija - Alonso Ruizpalacios, uloge - Raul Briones, Rooney Mara, Anna Diaz, Eduardo Olmos, Lee Sellars, James Waterston, Soundos Mosbah, Esteban Caicedo, Oded Fehr, Motell Gyn Foster, Bernardo Velasco, Specer Granese i drugi, Meksiko/SAD 2024, trajanje - 2 sata i 19 minuta)
Svaki dobar film ima dosta mana i takav je slučaj i sa filmom La cocina meksičkog reditelja Alonza Ruizpalaciosa. Pre svega ne može se reći da gledamo ništa specijalno novo, način na koji je stvar snimljena, dugi kadrovi gde kamera bez prekida prolazi kroz prostorije restorana gde se gotovo čitava radnja dešava, latinska razigranost kojom se dosta koristi Ruizpalacios, teatralnost nasleđena od pozorišnog izvora scenarija (u pitanju je adaptacija pozorišnog komada The Kitchen Arnolda Weskera iz 1957, godine, koji se dešavao u Londonu). La cucina se dešava u Njujorku, na Tajms Skveru, u restoranu za turiste koji se zove The Grill, i koji zapošljava veliki broj nelegalnih imigranata iz Meksika, Dominikanske republike, itd. Dakle, Ruizpalacios socijalnoj temi Weskerovog komada dodaje još i temu ilegalnih imigranata, i može se reći da ovo veoma glatko prolazi – u stvari, ova adaptacija je toliko aktuelna da se ne može dovesti u pitanje. Ruizpalacios snažno veruje ovo što snima, njegovi likovi su, i ako pomalo teatralni užasno dragi, dati životno, sa svim svojim vrlinama i manama; konobarica Džulija (Rooney Mara) i kuvar Pedro (Raul Briones) su neka vrsta Romea i Julije u modernoj Americi, ljubavnici u vezi koja je nemoguća u svoj bedi i beznadežnosti posla kojim se, silom prilika bave. Briones kao Pedro bukvalno nosi ovaj film na svojim plećima, njegov lik je, ne samo što najbolje napisan, nego i izuzetno razigran; Briones uspešno svojom energijom koristi teatralnost materijala da bi ga odveo bukvalno u pravcu tragedije – tragedije čoveka za koga nema mesta u Americi danas, čoveka kome nije dato pravo ni da voli, da ima decu, i da živi život onako kako ga slobodni ljudi žive. Ruizpalacios je našao pravi ključ za poetiku Weskerovog komada, ovo zaista radi i La cocina snažno drži pažnju gotovo svo vreme, imamo čitavu galeriju suštinski tragičnih likova, imamo odličan ritam, imamo često fascinantne, poetične kadrove. Divan film, u svoj svojoj raskoši, bolji od većine “kuhinjskih” kojih je bilo dosta u poslednje vreme. A i šire.
Podržavajte nas iznosom koji sami određujete, na mesečnom nivou: