U predvečerje puča - Marka Žvaka
Wild Horse Nine (režija - Martin McDonagh, uloge - John Malkovich, Sam Rockwell, Steve Buscemi, Mariana Di Girolamo, Ailin Salas, Parker Posey, Tom Waits i drugi, Velika Britanija/SAD/Čile 2026, trajanje - sat i 58 minuta)

Filmove Martina MekDone sam do sada doživljavao na različite načine – Three Billboards Outside Ebbing, Missouri mi je bio prehajpovan, In Bruges me je zainteresovao za MekDonu van pozorišnog miljea, a Banshees od Inisherin mi je bio najbolji sve do ovog filma. Rekao bih da je MekDona ušao u zenit, naročito ovim filmom, koji je istovremeno smešniji i tragičniji nego njegovi dosadašnji filmovi. Ovaj film je negde pomerio MekDoninu dramaturgiju ka njenom maksimumu, a dosta su tome pomogli glumci, kojima je dato da improvizuju, mnogo više nego što se to moglo u prethodnim MekDoninim filmovima, što možete čuti od samog MekDone u njegovom intervjuu koji je dao podkast Kermode and Mayo’s Take. I kao posledica toga – Wild Horse Nine ima najbolji dijalog od svih MekDoninih filmova. Naravno, svestan sam da ima nešto i u tome ko taj dijalog izgovara – ovo je zaista najbolja podela koju je MekDona imao do sada – ja sam veliki poštovalac Sema Rokvela, koji je ovde naravno odličan, ali ovo je ipak film Džona Malkoviča, moguće i njegova uloga karijere i videćemo da li će mu doneti Oskara, ali čini se da nikada nije bio bliži. Ovo je još jedan film o muškom prijateljstvu, što nije ništa novo za MekDonu, ali ima i mnogo toga novoga; ovog puta je svoje prijatelje ubice MekDona smestio u Čile, neposredno pre Pinočeovog puča i oni su, pogađate, agenti CIA-e koji su učestvovali u pripremi puča. Ovo je novitet i čitavom MekDoninom stilu (uvođenje gledaoca na lokaciju, dugi, često besmisleni dijalozi između dva junaka koji su tu iz nekog razloga koji dugo nije jasan, promene/pucanje/žaljenje jednog od njih i zbunjenost drugog) dalo priličnu vibrantnost i taj seting je bacio jednu mračnu senku na glavne junake, a gledaocima dao jedan mnogo konkretniji kontekst. Od toga ne beži ni sam MekDona – obratite pažnju na Malkovičev sjajan monolog o raku. Neposrednost istorijskih događanja za koja znamo da samo što se nisu desila daje svemu jedan zaista sudbinski šmek i to užasno pojačava i humoristički i filozofski aspekt MekDoninog dijaloga. Ima još puno toga zbog čega morate da pogledate ovaj film – od prelepog, mističnog Uskršnjeg ostrva (kažu – najudaljenijeg ostrva na svetu, što je tako mekdonovski), preko uvek odličnog Stiva Bušemija, sve do kratke ali efektne epizode Toma Vejtsa. Elem, što se mene tiče – ovo je najbolji MekDonin film do sada i nadam se da će biti i najuspešniji, bila bi pravda.
Podržavajte nas iznosom koji sami određujete, na mesečnom nivou: